dvokatska kanacelarija Zelović se bavi zastupanjem klijenata u sporovima protiv banaka.
Svedoci smo toga da su banke već godinama unazad prilikom zaključivanja ugovora o kreditu bilo da je u pitanju namenski ili nenamenski kredit,dinarski ili devizni, ugovarale ,a potom naplaćivale naknadu ili troškove obrade kredita čija visina se određivala u zavisnosti od novčanog iznosa kredita koji se klijentu pusti na korišćenje(od 0.5% pa naviše).
Stoga postavljamo logično pitanje da li su banke imale pravo naplate pomenutih troškova?
Ovo pitanje postalo je usled masovnosti sporova koje su klijenti pokretali protiv banaka aktuelno i u domaćoj sudskoj praksi,pa je svoj stav zauzeo i Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije, koji je prema Ustavu najviši sud u našoj državi,a u kome stavu se kaže da „banka ima pravo na naplatu troškova i naknada bankarskih usluga pa odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obavezuje da banci plati troškove kredita nije ništava, pod uslovom da je ponuda banke sadržala jasne i nedvosmislene podatke o troškovima kredita“.
U pomenutom stavu se navodi da „troškovi obrade kredita i puštanja kredita u tečaj,kao i drugi troškovi koje banka obračunava korisniku prilikom odobravanja kredita ili koji su poznati na dan obračuna i koje banka obračunava korisniku u toku realizacije ugovora o kreditu,mogu biti iskazani u procentualnom iznosu i naplaćuju se samo kroz obračun efektivne kamatne stope“.
Na osnovu prethodnog,možemo izvesti zaključiti da su odredbe ugovora o kreditu kojim se predviđa pravo banke da naplati troškove obrade kredita ništave ukoliko klijentu prilikom zaključenja ugovora nije na jasan i nedvosmislen način navedeno u čemu se sastoje takvi troškovi banke, odnosno nije navedena struktura troškova.
Dakle,banka je morala obrazložiti troškove obrade kredita svom klijentu kako mu ne bio nepoznat metod obračuna, odnosno kako bi banka dokazala da u stvarnosti postoji trošak obrade kredita.
Imajući u vidu da banke prethodnih deset i više godina nisu iskazivale strukturu troškova obrade kredita evidentno je da su isti fiktivni te da u stvarnosti ne postoje pa su usled toga i predmetne odredbe ugovora o kreditu ništave jer su suprotne osnovnim načelima obligacionog prava, čime je klijent doveden u neravnopravan položaj na osnovu unapred pripremljenog i odštampanog ugovora na čiju sadržinu nije mogao da utiče.
Opisani način na koji su banke ugovorale troškove ili naknade za obradu kredita je nezakonit, te klijent kao korisnik kredita ima pravo na podnošenje tužbe protiv banke kojom traži utvrđenje ništavosti predmetne odredbe a posledica takvog poništaja je povraćaj neosnovano naplaćenog novčanog iznosa uz zakonsku zateznu kamatu od trenutka naplate.
Važno je napomenuti i da pravo na povraćaj troškova obrade kredita ne zastareva shodno članu 110 Zakona o obligacionim odnosima.
Troškovi obrade kredita
A